Ljubišina biografija

O Spomen domu
Programske aktivnosti
Stalna postavka

Ljubiše su staro paštrovsko pleme. Postoji nekoliko podataka o datumu rođenja Stefana M. Ljubiše. U svom „Životopisu“ Ljubiša je tvrdio da je rođen u Budvi „posljednjeg dana mjeseca februara 1824“. Taj datum doskora nije osporavan. Međutim, prema podacima iz Izvještaja Niže osnovne škole u Budvi, rođen je 6. marta 1822. godine. Ovaj se podatak slaže sa Knjigom vjenčanih Parohije Sv.Trojice iz 1844. gdje je kao datum rođenja naveden 23. februar 1822, a razlika je samo u kalendarskom obilježavanju vremena.
Na osnovu Ljubišinih sjećanja i arhivske građe zna se da je u periodu 1832-1841 završio tri razreda osnovne škole (dva u Budvi, a treći razred je polagao u Kotoru) sa odličnim uspjehom.
Razlog ovako prolongiranom školovanju leži u činjenici da je Ljubiša već sa dvanaest godina (1834) počeo da radi kao pripravnik u budvanskoj Općini. Sve do 1870. godine kada je izabran za predsjednika Dalmatinskog sabora i shodno tome se preselio u Zadar, Ljubiša je obavljao razne funkcije u tadašnjoj budvanskoj lokalnoj upravi: pisar-pripravnik, opštinski sekretar, načelnik Upraviteljstva.
Ljubišino političko angažovanje počinje na čuvenoj Bokeškoj skupštini održanoj 13. juna 1848. godine u Prčanju. U tada održanom govoru pred izabranicima cijele Boke iznosi svoj politički program za čije ostvarenje će se boriti cijelog života. Njegova politička borba temeljila se na: borbi za ravnopravnost jezika, za uvođenje narodnog jezika u škole, administraciju i sudstvo, ravnopravnost vjeroispovjesti i ekonomski razvoj i prosperitet Boke i Dalmacije. Godine 1861. bokeljske opštine ga biraju za svog poslanika u Dalmatinskom saboru. Te iste godine Sabor ga bira za predstavnika u Carevinskom vijeću u Beču čime počinje njegova karijera poslanika duga sedamnaest godina (tri puta je bio biran). Govor koji je održao 30. avgusta 1861. godine u Bečkom parlamentu ostaće upamćen po tome što je Ljubiša, na opšte iznenađenje kako poslanika tako i šire javnosti, govorio na jeziku svog naroda. Njegovo angažovanje i zasluge na ostvarivanju programa nacionalnog preporoda učinile su da postane jedan od prvaka Narodne stranke i cijele Dalmacije. Godine 1870. izabran je za predsjednika Dalmatinskog sabora.
Još kao mladić Ljubiša je pokazivao afinitet prema književnosti. Puno je čitao kako na srpskohrvatskom tako i na italijanskom i francuskom jeziku.Čita djela Vuka Karadžića, oduševljava se Njegošem, i oni najviše utiču na njegov književni rad. Od italijanskih pisaca, koje čita u originalu, posebno je cijenio Manconija.
Kao pisac prvo se okušao u publicistici. Objavljivao je članke, rasprave, polemike gdje je iznosio svoje političke stavove i analizirao politička, ekonomska i kulturna pitanja u mnogim tadašnjim magazinima i listovima. Bio je jedan od pokretača lista „Zemljak“. Pretpostavlja se da je između 1853. i 1855. godine bio dopisnik bečkog lista „Agramer Zeitung“ pišući o događajima iz Crne Gore.
Bavio se prevođenjem italijanskih pisaca. Objavio je prevode odlomka nekoliko Ariostovih satira, Horacijevih „Oda“ kao i dijela Danteove „Božanstvene komedije“. Prevod Salustijeve „Sazakletve (zavjere) Katiline“ ostao je u rukopisu.
Svoj prvi rad, istorijsko – etnografski spis „Opštestvo Paštrovsko u okružju Kotorskom“, objavio je 1845. godine u „Srpsko-dalmatinskom magazinu“.
Godine 1866. objavio je svoje jedino poetsko djelo, epsku pjesmu u desetercu „Boj na Visu“. Međutim, shvativši da poezija nije način da se najbolje iskaže, okreće se drugim književnim formama tj. pripovjedačkoj prozi.
Upravo dvije njegove zbirke pripovjedaka: „Pripovijesti crnogorske i primorske“ i „Pričanja Vuka Dojčevića“, koje je napisao u zadnjoj deceniji života, su djela kojima je ostavio neizbrisiv trag u našoj književnosti i čak proglašavan za „Njegoša u prozi“.
Prva zbirka sastoji se od devet pripovjedaka koje su do 1875. godine i konačnog štampanja u okviru jedinstvene zbirke, objavljivane pojedinačno u raznim magazinima i listovima: Šćepan Mali, Prodaja patrijare Brkića, Skočiđevojka, Pop Andrović novi Obilić, Prokleti kam, Gorde ili kako Crnogorka ljubi, Sud dobrijeh ljudi i najpoznatije Krađa i prekrađa zvona i Kanjoš Macedonović. Sve su pripovijesti duže forme, teme su istorijske, mada se ponekad prepliću s legendom, i pisane su narodnim jezikom.

Kanjoš Macedonović - odlomak

„Iza službe božje, pođe dužde s Kanjošem o desnoj, s gospodom i s pratnjom u veliku odaju, gdje se duždi krune i cari primaju. Svod joj je pozlatom izvezen, stupovi mramorni zlatnom žicom optočeni, stoli od kadife s bisernim uresom, a duždevo prestolje od slonove kosti okićeno lovorjem. Sjede dužde, pak sa prestolja poče govoriti talijanski. Kad prekide, jedan od one gospode prevede Kanjošu naški duždeve riječi, pune meda i zahvalnosti njemu i općini koja ga je poslala. - „Sad“, reče tumač, „evo smo otvorili blago svetoga Marka, pristupi i uzmi koliko te je volja, i što sam zapovijediš“. - Pristupi Kanjoš gvozdenoj su tri brave skrinji, kad li skrinja puna udušena zlatnijeh dukata. Pogleda Kanjoš blago, pak se posmijehnu, izvadi iz toboca svojega dukat i baci u skrinju. - „Što činiš?“ - viknu začuđeni tumač. - A Kanjoš njemu: „Da se iz ove skrinje diže a ne meće to bi blago brzo nestalo: brzo biste joj dno vidjeli“.
Malo zatijem reče Kanjošu onaj isti gospodin da bi bilo duždu veoma drago da se s njim osvati, i da bi mu rad pokloniti kćer jedinu u ženu.
„Blagodarim“, reče Kanjoš, „na takvu plemenitu ponudu. U našoj je općini običaj neprekidni da se svak ženi u svomu jatu, i tako čuvamo poštenje našijem sestrama“.
„A da traži, veli ti dužde, kakvi dar!“
„Pitam“ vikne Kanjoš, „da nam ne uzimate carine ni mrnara, da stojite pošteno na pogodbi koju smo utvrdili pri predaji, i za bolje jemstvo da se zove imenom našeg naroda ona obala u Mlecima pri moru gdje se iskrcava naša trgovina. Drugoga dara i obilježa niti tražim, niti primam.“
Naredi senat da se to mjesto za dovijeka naziva Slavenskijem trgom, La riva degli Slavoni, i propisa da se na njem iskrcavaju i rasprodaju slavenske trgovine dovozne, bez carine i đumruka. No su te naredbe i ti propisi trajali koliko mački muž. Ime trga Mlečići preokrenu u nisko i podlo – Riva dei schiavoni; a malo po malo uvedu carinu i počnu uzimati mrnare, ne pazeći ni na pogodbu ni na riječ Kanjošu zadanu. Zato i ostade u narodu poslovica, koja se i danas sponaša: Kako su činili, tako su i obršili.“

Drugo djelo „Pričanja Vuka Dojčevića“ je zbirka od trideset sedam kratkih priča kojima je Ljubiša nastojao da pričajući o običnom, svakodnevnom životu, afirmiše duhovne i moralne vrijednosti svog naroda. Nažalost, ovo djelo je ostalo nedovršeno. Kroz zbirku nas vodi, pripovijedajući u prvom licu na narodnom jeziku, Vuk Dojčević. Pričajući o sebi, ali i o drugima raskošnim jezikom, Dojčević izrasta u jedan kompleksan lik izvanredne memorije, humora, velikog iskustva i poznavanja pojedinca i sveukupnog naroda.

Pričanja Vuka Dojčevića
XXXIII
ŠALU JE BOG OSTAVIO

Prizovne me jedno veče vladika i reče mi:
- Vuko, ti si tomu Primorju vješt; podrani sutra i šljezi u Krtole, protu Kosti na kuću, pozdravi ga, ponesi mu moj blagoslov i starcu dodaj da sam naumio uz ove gospođine posti, baš u prvu srijedu šljesti u Primorje, da blagoslovim masline a u Soliockom polju da svetim vodicu; evo dvije godine da nijesam silazio; starost me oborila a bolijest popala; pak se ne bih rad griješiti pukom, da u nerodici i nedaći na mene uzdahne. Reci protu da o Preobraženju dobavi morske ribe, i dodaj mu da ću u njega konačiti tri dana.
Ter ti ja sutradan niz Krstac dođi pred noć u Krtole protu na kutnji prag, i donesi mu poruku vladičinu od riječi do riječi.
- Blago meni za dovijeka! - reče proto. - Bože daj da se obrne rod i da vladičine molitve budu primljene na na nebu!
Pripituje proto kako je vladika i može li koju stopu nogama, a ja od djavola:
- Od svega je dobro ka vučina, no mu se zimus obija zla: ogluhnuo kao zvono!
- Nije ni dao Bog! - dodade proto – a koji su mu jadi bili?
- Jest, vaistinu, da se čoeku ne mili s njim razgovarati, no da vika kao s pokliča!
Prenoći ja u prota i povrati se sutradan u manastir. Donesoh vladici protove pozdrave, a kad me zapita kako je starcu protu, rekoh:
- Od svega dobro, no mu se proljetos obij zla: ogluhnuo u oba uha; proglušio sam vikom selo, dok me je reazumio.
Stade vladika da žali prota a uz prota i sebe, jer poče pričati da su negdje vrsnici i na Savini učili i djačili ujedno.
U srijedu zorom krene vladika s pratnjom put Krtola i dopre u zahod sunčani na krtoljsku granicu, gdje ga dočeka proto s krstom, s barjakom i sa svijem mihaljskijem zborom.
Kad se primaknu, poče proto iza svega glasa da pozdravlja vladiku dobrodošlicom, a vladika otpozdravlja vikom, da se brda ozivaju:
- A otkad te je, proto, ta nesreća našla, da ogluhneš u oba uha?
A proto, čoek ostroumni i došjetljivi, reče niskijem glasom:
- Otkad si mi na kuću poslao onoga milobrukovića!
Vladika se dade u smijeh. Obojica se obraduju da sam lagao, a istrešte oči na mene ka’da će me proždrijeti; a ja, da svak čuje: Šalu je Bog ostavio! - ter se ova riječ i danas u narodu sponaša.

Ljubiša se vjenčao sa Sofijom Ćelović (1821) u Budvi 5. oktobra 1844. godine. U braku su imali sedmoro djece od kojih je četvoro rano umrlo od bolesti: Ljubomir (u sedmoj godini), Draginja (u trinaestoj godini), Veselin (u prvoj godini života), Dimitrije (Mitar), Trifun (Niko – umro u drugoj godini), Jefimija i Ljubezna Poleksija.
Porodične tragedije, nemaština i nedaće pratile su Ljubišu kroz čitav život. Koliko je sve to daleko od optužbi i kleveta da se obogatio, najbolje se vidi iz njegovih pisama prijateljima i drugih dokumenata. Zna se da je poslije selidbe porodice u Zadar bio prinuđen da proda porodičnu kuću u Budvi ispod stvarne vrijednosti. U Zadru su živjeli u stanu, a za vrijeme svojih boravaka u Beču, radi obavljanja svoje poslaničke dužnosti, odsjedao je u hotelu.
Ljubiša je često bio bolestan. Iako se nije osjećao dobro, u jesen 1878. putuje na Cetinje da prisustvuje hirotonisanju svoga brata od strica Visariona Ljubiše u čin episkopa. Bio je to njegov posljednji susret sa rodnim krajem. Na putu se razbolio, dobio jak bronhitis koji prerasta u upalu pluća od koje i umire u svojoj hotelskoj sobi u Beču 11. novembra 1878. godine.
Godine 1885, poslije dvije godine prikupljanja sredstava i priprema, ugledni Budvani i Paštrovići su organizovali prenos Ljubišinih posmrtnih ostataka sa bečkog Maksovog groblja u Budvu. Grob Stefana Mitrova Ljubiše nalazi se ispred crkve Sv. Trojice u Starom gradu.