Promocija eseja Mirka Kovača



U Modernoj galeriji u Starom gradu 9. marta promovisana je knjiga eseja Mirka Kovača “Pisanje ili nostalgija” koju je početkom godine objavila izdavačka kuća „Plima“ iz Ulcinja. O Kovačevim esejima govorili su: izdavač Jovan Nikolaidis, urednik izdanja Andrej Nikolaidis i književni kritičar Dragan Radulović.

Knjiga “Pisanje ili nostalgija sadrži 17 tekstova u kojima Mirko Kovač donosi zapise o prijateljima književnicima, književnim krugovima, polemikama i sukobima, te nas tako kroz zapise uvodi u zanimljive priče iz književnog života nekadašnje države od šezdesetih do druge polovine osamdesetih godina prošloga vijeka. U tom pogledu njegovi zapisi predstavljaju vrlo značajan doprinos memoarskoj literaturi, a sam autor ih je odredio kao tekstove “između eseja i pokojeg Mnemosinina treptaja” (Nabokov). Na stranicama knjige se susreću Kovačevi najbolji prijatelji, Danilo Kiš, Borislav Pekić, Miro Glavurtić i mnogi drugi savremenici – od Živojina Pavlovića preko Ranka Marinkovića, Meše Selimovića ili Iva Andrića, pa sve do Milovana Đilasa i Vuka Draškovića.

Direktor izdavačke kuće “Plima” Jovan Nikolaidis istakao je da je Kovač najveći živi pisac četiri oblika jednog jezika na ex jugoslovenskim prostorima.
O esenciji Kovačevog esejističkog iskaza pisao je u predgovoru knjige Andrej Nikolaidis, koji je konstatovao da je riječ o tekstovima što ne mute pogled na prošlost.
„Pisanje ili nostalgija je esencijalni kovačevski tekst. Kovačev stil je, kao i uvijek, besprekoran a njegova nostalgija nije ni najmanje slatkasta: prije je grka, kao napici od pelina koji raste u crnogorsko-hercegovačkom kršu. Naši su pisci, kada ih obuzme nostalgija, počesto bolećivi, skloni da neugodne detalje iz prošlosti zaboravom i navodnom dobronamjernošću pokriju onako kako dobar majstor-moler prekreči neravnine na zidovima. Takva je nostalgija kičasta: sva u izmaglici starih i nikada prežaljenih dobrih vremena, izmaglici koja sve čini poluvidljivim, pa se tamo gdje zataji oko i sjećanje moramo pouzdati u emocije. Kod Kovača je upravo suprotno: u „Pisanju i nostalgiji“ on kao skalpelom reže maglu koja bi mogla zakloniti jasan pogled na prošlost. Kovač secira doba o kojem govori, secira ljude i svoje odnose sa njima: tamo gdje smo navikli da na zidu stoji goblen sa motivom našega sela, kod Kovača stoji Rembrantov „Čas anatomije“.

O knjizi Mirka Kovača „Pisanje ili nostalgija“ opširno je govorio Dragan Radulović. Njegov esej „Na gozbi kod Mnemozine“ prenosimo u cjelosti.

Na gozbi kod Mnemozine

Nova knjiga Mirka Kovača, znakovitog naslova „Pisanje ili nostalgija“ autobiografska je po žanrovskom određenju. Iako sam autor u uvodu knjige ističe da je u njegovim tekstovima udio sjećanja na razini beznačajnog, te da se sve zbiva „između eseja i pokojeg Mnemozinina treptaja“, ipak je riječ o jasnim, i snažno prisutnim autobiografskim momentima koji su prožeti refleksijama o literaturi, prijateljstvu, o politici, ili o humanosti, i to sve u jednom vremenu koje se na ljudske vrijednosti nije osvrtalo, ako ih već nije grubo bacalo pod noge. Riječ je, dakle, o memoarskim esejima, i taj osobeni književni sublimat, čini se, najpreciznije opisuje žanrovsku prirodu ovih tekstova.
Knjiga sadrži sedamnaest eseja nejednakog obima, koji suštinski tematizuju književnu i umjetničku scenu Beograda, od šezdesetih godina, pa do druge polovine osamdesetih, a o kojoj autor piše iz dvije pozicije: svjedoka i učesnika, te su zbog toga njegove opservacije više nego zanimljive i dragocjene.

Međutim, autor piše i iz pozicije čovjeka koji promišlja ono supstancijalno jednog vremena, pokušavajući da odgovori što se to stvarno zbivalo, i po čemu je to vrijeme vrijedno pamćenja. U esejima Kovač opisuje svoje susrete i druženja sa značajnim piscima: Andrić, Selimović, Ranko Marinković, Pekić, Kiš, Davičo, Živojin Pavlović, Đilas, Tanasije Mladenović, Desanka Maksimović, Branko Miljković, Miodrag Bulatović, Miro Glavurtić, Dragoslav Mihajlović… Potom analizira svoja lična ili književna prijateljstva s nekima od njih, koja su vlastitom iskrenošću odoljela docnijim iskušenjima života, ali ne zaobilazi ni ona koja to nijesu uspjela, već su se pokidala poput iskrzanog konopca, razvrgla, i na kraju pretvorila u svoju suprotnost.

Kovačev odlazak u Hrvatsku početkom devedesetih godina za mnoge je njegove poznanike i prijatelje bio dobar povod da se difamatorski oglase u štampi i da ga napadnu grubo i nepristojno – kako to već bivši prijatelji najbolje i umiju – ne birajući riječi uvrede, među kojima je možda najbesmislenija bila ona koja je pisca proglašavala „ustašom“. U javnom životu Hrvatske tog vremena pisac je bio prisutan dominantno tekstovima koje je objavljivao u listu „Feral tribune“, glasilu liberalnih intelektualaca i demokratske ljevice, listu kojemu se „ustaštvo“ sasvim izvjesno ne može spočitati kao grijeh.
Prizma Kovačevih antimemoara – da se poslužimo kovanicom koju je davno upotrijebio Andre Marlo – prizma kroz koju promatra i procjenjuje svoje nekadašnje prijatelje, ali i sebe kakav je nekad bio, u stvari je politički kontekst devedesetih godina, tačnije: moralni izbori koje su ljudi činili u tom vremenu. A oni nijesu bili nimalo bezazleni, i bez posljedica, jer su ljudi, kao i uvijek, birali najteže: između istine i laži, pokušavajući da u ludilu tog izbora sačuvaju dušu, ili da u ozračju ratno-huškačke propagande naprave karijeru bez obzira na posljedice.

Sada se, različitim povodima na prostoru bivše Jugoslavije, često čuju glasovi koji tvrde kako se ne zna prava istina o zbivanjima devedesetih, kako o tome tek treba istorija da donese svoj konačni sud; a pošto su svi činili zločine, nikakvog zločina nije ni bilo, prema tome: krivicu i odgovornost podijelićemo ravnopravno, i sve ravnopravnije, dok na kraju ne dođemo u situaciju u kojoj su pojmovi istine i laži, krivice i odgovornosti u tolikoj mjeri relativizovani da više nema smisla na njih obraćati pažnju. Agresivni nacionalizam, ta pogubna ideologija nastala duhovnom miksturom plemena i palanke, upravo doživljava svoju idejnu transformaciju: od „borca za istinu“ devedesetih pretvara se u velikog relativizatora koji slavodobitno tvrdi da istine nema, i da je, sudeći po svemu, nikada neće ni biti. Međutim, ako kulture zemalja bivše Jugoslavije ikada požele da konceptualizuju ono ludilo devedesetih, i da katarzično razumiju stvari koje su se tada događale, u tom slučaju moraće da se okrenu istini, a ona je toliko jednostavna da je za mnoge neprihvatljiva: istina je uvijek tamo gdje i žrtva! Iako može zazvučati kao iskaz sa teološkim natruhama, u suštini je krajnje sekularan: žrtva je pitanje našeg odnosa prema ljudskom postojanju, ona, kao i zločinac uostalom, nikada ne smije biti zamagljena skramom nacionalnog ili političkog. A bila je zamagljena, još uvijek jeste, i nažalost biće još dugo, dokle god u društvu postoje dvostruki moralni i ljudski standardi, različiti u zavisnosti na koga se primjenjuju, na „naše“ ili na „njihove“. Ovaj ekskurs bio je neophodan, kao malo podsjećanje na politički kontekst unutar kojega valja čitati Kovačeve memoarske eseje.

Zadnja tri teksta u knjizi posebno su podsticajna za razmišljanje, jer tematizuju autorovo osobno iskustvo izgradnje i očuvanja pojedinčevog identiteta koji se neprekidno ostvaruje u suprotstavljenosti naporima kolektiva da ga konačno definiše i podjarmi. Identitet, kako ga Kovač razumijeva, nije nadgrobna ploča isklesana od jednog kamena, koju čovjek cijeloga života nosi na plećima, dokle ga na kraju ne sahrane pod njom, prije će biti da je to otvoreno polje preispitivanja na koje sve načine spoznajemo sebe i odgovaramo na ono glasovito pitanje: ko sam? Stiče se utisak da je na ovim prostorima veoma teško, ako već nije i nemoguće, odgovoriti na pitanje ko sam, a zaobići odgovor na pitanje: čiji sam, odnosno – kome pripadam? Jer, u svijetu koji dominantno oblikuje petrificirana etničko-plemenska svijest, mi jesmo, ili postajemo onim što jesmo, ne na osnovu vlastitih, ljudskih vrijednosti, već u prvom redu na osnovu zadovoljavajućeg odgovora na pitanje svih pitanja: čiji smo?! Kovač u svojim tekstovima zaoštrava napetost koja postoji između individualnog i kolektivnog identiteta da bi ukazao na pogubne posljedice koje proizilaze iz stanja kada neka od formi kolektivnog: politička, nacionalna, etnička, religijska… u patološkoj metastazi ugrozi individualitet čovjeka. Kada se struktura kolektivnog na pojedinčev ego usmjeri sredstvima prinude, jedini je spas u transgresiji, u prelazu na neki od „paralelnih“ identiteta. Na nivou dijagnoze bolesti i prepoznavanja njenih simptoma Kovačeva je argumentacija sjajna, međutim, teškoće nastaju kada pokušava artikulisati iskustvo čovjekovog izbora „dvostrukog (višestrukog) identiteta“ kao načina da se odupre napadima kolektiviteta, jer ostaje nejasno na kakvu vrstu identiteta njegova argumentacija cilja? Identitet – ili je, možda, bolje reći: identitetski proces – je u jednoj od svojih bitnih odlika u stvari priča. Dinamični narativni konstrukt, kako to primjećuje Riker, koji pojedinac, ali i kolektiv, pričaju sebi o sebi samome. I možda, upravo zbog te blizine priče u kojoj se pisac neprekidno nalazi, a koje, te priče naravno, pogotovo ako su umjetnički snažne i ostvarene, dijelom učestvuju u identitetskom procesu kolektiva, njemu se po pravilu najčešće i postavlja to pitanje o pripadnosti: čiji je?

Tako se prije nekoliko godina na jednom ex-jugoslovenskom književnom skupu vodila žestoka rasprava na temu Kišove pripadnosti, čiji je on pisac? Jer, bože moj, iznenada im je postao neophodan. Ne mogu se, baš nikako, bez njegove literature definisati u vlastitim identitetima? Ili će biti prije, da je nešto sasvim drugo u igri, da tim magijskim činom prisvajanja i zaposijedanja, pisca kao teritorije, nacionalisti pokušavaju umanjiti djelovanje onoga što je u Kišovoj literaturi najrazornije po njihov pogled na svijet, što od takvog pogleda magijskog ne ostavlja ni kamen na kamenu, a još manje ostavlja ideološki prostor za novo opravdanje kapljica krvi, onih koje poput kičerskih pahulja novogodišnjih iznova treba da budu prosute po tlu, nebrojeno puta ranije okrvavljenom… Literatura Danila Kiša je sumnja, to je njen gradivni element; temelji i kupole su joj od sumnje načinjeni. I upravo tu sumnju valja prisvajanjem umanjiti, a ako budemo imali sreće i – izbrisati. Kako je to suštinski nemoguće izvesti, kako je Kišovu literaturu nemoguće odvojiti od sumnje, i tako ujađenu prisvojiti – tako Kiš stvarno ne pripada niti jednoj od ovih naci-kultura; sudbina mu je po tome najsličnija Andrićevoj. Kovač u jednom eseju piše o tome kako ove kulture ne zaslužuju Andrića, jer jednostavno ne znaju što s njegovim djelom da čine, izvan one banalne tvrdnje kako je riječ o „našem“ nobelovcu, i kako ga samo zbog toga valja držati u svojim redovima.

Nažalost, slična je stvar i sa Kišom! Jugoslovenski pisac – da, sasvim izvjesno; možda, posljednji od tog soja. Međutim, Jugoslavije objektivno nema, čak polako nestaje i iz oblasti naših imaginacija. Postoje teoretičari koji tvrde da je Kiš srednjoevropski pisac, međutim, to kazati je najsličnije odrednici „mediteranski pisac“, to je donekle sfera praznog označitelja, jer u političkom smislu Srednje Evrope nema, kao ni Mediterana uostalom, a veliko je pitanje koliko ih ima i u kulturnom pogledu? Ili, tačnije: kulturni sadržaji Mediterana i Srednje Evrope, ipak, se identitetski prepoznaju unutar pojedinih nacionalnih kultura? Tako se, u nedostatku nadnacionalnih struktura, kada je riječ o identitetskom određenju i pripadnosti, stvar, htjeli to ili ne, ipak na kraju svede na nacionalno. I čiji je, onda, Kiš pisac? Njegovi identitetski izbori su više nego jasni, i na osnovu njih može se bez dvojbe reći da srpska kultura baštini njegovo djelo.

Da li crnogorska kultura može imati koristi od djela Kiša i Kovača, kao i od djela drugih pisaca iz kultura ex-jugoslovenskih zemalja? Naravno da može. I ta korist je neophodna, ako želimo dobra ovoj kulturi. Međutim, infantilno prisvajanje – ono, koje ne uvažava identitetske izbore drugog čovjeka, a počiva na nekakvoj provincijalnoj interpretaciji „krvi i tla“ – nije najbolje rješenje. Stvarna korist od literature nekog pisca nastaje kada zajednica obezbijedi prostor za njeno djelovanje, kada djelo postane nezaobilazni orijentir u čitalačkom iskustvu jedne kulture. Ali, prije nego se usudimo baciti čeznutljivi pogled u susjedstvo, i prisvojiti nešto malo „zvjezdane prašine“, moramo prvo vidjeti što se to zbiva u našem dvorištu. Na primjer, da li neko u crnogorskoj kulturi ozbiljno razmišlja da objavi kritičko izdanje sabranih djela Čeda Vulevića? Ups, da li neko od ljudi koji se bave kulturom u Crnoj Gori uopšte zna o kome je riječ? Ili je to znanje površno i uvredljivo, ono koje počinje i završava znamenitom replikom: „čuo sam za njega, ali nijesam ništa čitao“?

Kulture koje drže do sebe neprekidno obnavljaju i čine živom vlastitu tradiciju, jer dobro znaju da to umjesto njih niko drugi neće raditi. No, srećom po pisce iz susjedstva, o njihovim djelima ne odlučuju lažni književnici, tajni savjetnici ministarstava i vječiti namještenici u kulturnim institucijama, ljudi bez ikakvog značajnijeg djela u vlastitoj biografiji.
Ako se vrijednost jedne knjige mjeri njenom sposobnošću da čitaoca podstakne na razmišljanje o temama o kojima inače ne bi razmišljao – onda je knjiga memoarskih eseja „Pisanje ili nostalgija“ veoma vrijedna. I zbog toga je najtoplije valja preporučiti pažnji čitalačke publike.

Najava

Tribina posvećena savremenoj kritici pod nazivom „Crnogorska književna kritika danas“ biće održana u petak, 27. marta u Modernoj galeriji. Učestvuju: Božena Jelušić, Dragan Radulović i Bogić Rakočević. Ova tri autora zauzimaju značajno mjesto na književno-kritičkoj sceni kod nas i u okruženju. Početak večeri je u 19 sati.

Božena Jelušić diplomirala je opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu i na istom fakultetu magistrirala 1999. godine. Od 1980. radi kao profesor književnosti u JU SMŠ „Danilo Kiš“ u Budvi. Bavi se naučnim radom iz oblasti teorije i istorije književnosti, književnom, pozorišnom i likovnom kritikom. Pored istraživanja, studija i eseja iz ovih oblasti, bavi se metodikom nastave književnosti. Objavila je knjige „Kako je Budva sanjala Mediteran“ i „Iskušavanje filma“-Živko Nikolić i njegovo filmsko djelo (obje sa suprugom Matom Jelušićem) i „Mitsko u Lalićevim romanima“. Jedan je od autora u knjizi „Learning to change“ (The Expirience of Transforming Education in South East Europe).

Dragan Radulović, prozni pisac, esejista i književni kritičar. Do sada je objavio četiri knjige: zbirku priča „Petrifikacija“ (2001.), roman „Auschwitz Cafe“ (2003.), katalog groteski „Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu“ (2005.) i zbirku pripovjedaka „Splav Meduze“ (2007). Njegova proza je prevođena na engleski, slovenački, mađarski i švedski jezik. Predaje filozofiju u Srednjoj školi „Danilo Kiš“ u Budvi.
U crnogorskoj književnoj periodici i dnevnoj štampi objavljuje kritičke prikaze knjiga; najčešće je riječ o djelima iz oblasti umjetničke proze i savremene filozofije.

Bogić Rakočević piše poeziju, prozu i književnu kritiku. Diplomirao je srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost na Filozofskom fakultetu u Nikšiću gdje je pohađao i postdiplomske studije na Odsjeku za književnost. Prevođen je na engleski, italijanski, rumunski, makedonski, slovenački, francuski i ruski jezik. Zastupljen je u desetak antologija poezije, proze i kritike. Objavio je: „Motivi buđenja” pjesme (1985), „Disanje sa strane” - pjesme (1990), „Nered i ples” - priče (1995), „Slika prepuna tragova” - pjesme (1997), „Otklon” - antologija crnogorske poezije druge polovine XX vijeka (koautorstvo, 2000), „Osobine“ - pjesme (2003), „Cijepanje paučine“ - eseji (2008). Radi u Televiziji Crne Gore kao odgovorni urednik Kulturno umjetničkog programa.