Književno veče Aleša Debeljaka



Književno veče Aleša Debeljaka, slovenačkog pjesnika i esejiste, biće održano u Budvi, u prostoru Moderne galerije 19. maja sa početkom u 20 sati. Moderator večeri je crnogorski književnik Pavle Goranović.

Aleš Debeljak (1961, Ljubljana), pjesnik, prevodilac i esejist. Završio je studije komparativne književnosti i filozofije, magistrirao i doktorirao u SAD iz sociologije kulture, gdje je više godina boravio kao predavač na Sirakuza univerzitetu (Njujork). Sada predaje na ljubljanskom Fakultetu za političke i društvene nauke. Objavio je sljedeće knjige pjesama: Zamene, zamene (Zamenjave, zamenjave, 1983), Imena smrti (1985), Rečnik tišine (Slovar tišine, 1987), Minuti straha (Minuta straha, 1990), Grad i dete (Mesto in otrok, 1996), Nezavršene ode (Nedokončane hvalnice, 2000), Pod gladinom (Pod gladino, 2004). Iz oblasti esejistike objavio je: Melaholične figure (1988), Postmoderna sfinga (1989), Tamno nebo Amerike (1991), Sumrak idola (1994), Forme religiozne imaginacije (1995), Individualizam i literarne metafore naroda (1998), Atlanski most: eseji o američkoj književnosti (1998), Na ruševinama modernosti (1999), Lanjski sneg: eseji o kulturi i tranziciji (2002), Evropa bez Evropljana (2004) i druge. Takođe je priredio brojne knjige na slovenačkom i engleskom jeziku. Njegova djela su prevedena na više svjetskih jezika. Dobitnik je brojnih nagrada kako na prostorima bivše Jugoslavije, tako i u Sloveniji i inostranstvu. Živi i radi na relaciji Ljubljana – SAD.

Aleš Debeljak

iz knjige Razgovori i vizija, izabrani eseji,

OKF Cetinje 2006.

Na slovensku i jugoslavensku scenu stupio sam, početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kao pjesnik i kao kritičar. I danas pokušavam očuvati međusobnu napetost dviju vizura jednog mog pogleda na svijet, jedne egzistencije s bezbroj slojeva duše. Mada sam u intelektualnoj produkciji prisiljen poštovati pravila argumentacije i formalne zahtjeve razumnog prosuđivanja, moram priznati da me sve više – naročito poslije toga kad mi se čini da sam se u topionici akademskih znanja na izvjestan način već potvrdio – privlači onaj protejski žanr na granici između književnog i racionalno-kritičkog registra jezika, u kojem je moguće esej kao intelektualnu pjesmu razvući do granica do kojih u spisu ne djeluje samo saznajni, nego i estetski i etički zalog smisla, što znači da će u sebi sačuvati bar trag nekakve integralne stvarnosti, koja je, kažem li predrsko, podsticala na pisanje pred-sokratovce.

S druge strane sve više sam ubijeđen da također moderni pjesnici i intelektualci u suštini ne čine drugo do da pričaju priče o svom vremenu. Svjedoče upravo aktom “pripovijedanja”, bez obzira na to kako eliptičan ili hermetičan je njihov govor. A ako je tako, onda moramo nužno prihvatiti i pretpostavku da, kako razumsko, tako i pjesničko djelo proizlazi iz želje za oblikovanjem priča, a, pri tom upotrebljava, razvija i tanji određene metafore i arhetipove. Tako nam je Cervantes, na primjer u don Kihotu, dao arhetip sanjara i idealiste, Max Weber nam je dao pojam radne revnosti, koju ljudi ostvaruju ostvarenjem mitologije, zvane protestantska etika, Flaubert nam je s Gospođom Bovary dao arhetip zatrte građanske romantike, a Marx u Kapitalu bezobzirnog debelog kapitalistu. Hoću reći da međusobne napetosti dvaju oblika spoznaje utiču na način kako sami sebe shvatamo kao kolektiv i kao pojedinci.

Međutim, dok je u devetnaestom stoljeću glavne i najuvjerljivije guste opise stvarnog života dala književnost, u dvadesetom stoljeću većinom upotrebljavamo metafore znanstvenika, od Freuda do McLuhana. U slovenskoj kulturnoj tradiciji javnost su opskrbljivali oruđem za razumijevanje stvarnosti upravo pjesnici, ti nepriznati zakonodavci svijeta, kako je rekao Shelley. Naime, svrha pjesništva je u tome da uvijek iznova otkriva i ponavlja pripovijesti o doživljaju zajednice i pojedinačnog ja, pripovijesti koje su ljudi nekoć već pripovijedali i treba ih reći ponovno. Samo je u tome inovativnost pjesništva, kad traži svoju istinu društvenog života, komentira i kritizira moralne običaje i afirmira metafore, slike i ideje o asketskoj samoći duše i čulnoj neizbježnosti drugih osoba. Znači, radi se o idejama koje ljudima pomažu kako bi možda mogli živjeti s nekom mjerom dostojanstva i međusobnog razumijevanja.

Nas pjesnike i pripovjedače obavezuje interes ljudskog preživljenja, da preko pustinja suvremene komunikacije tvrdoglavo pripovijedamo o raju, kakav bismo mogli doseći i kakav smo izgubili. Nećemo biti prvi koji pričaju takve priče. A ako te priče, koje pričamo jedan drugom, ne budu imale okus istine, može se dogoditi da uistinu budemo posljednji, kako je upozoravao američki kritičar kulture Neil Postman. Danas se stvarno čini kao da smo otišli u drugu krajnost: kao da više nema nikakve potrebe za tim da bi iz umjetničkog uprizorenja i stvaranja stvarnog svijeta pokušali izlučiti istinu o našem zajedničkom vremenu i prostoru, kao što ju je bilo moguće izlučiti iz egzistencialističke drame Antigona Dominika Smolea i neoavangardne zbirke pjesama Poker Tomaža Šalamuna. Čini se, kao da nema više potrebe za tim, da samo funkcionalno gomilamo informacije, nego i da očuvamo mogućnost jedinstvenog viđenja i trenutnog prisvajanja sjećanja na onu opasnu udobnost ljudske zajednice, koja, upravo kao duhovno viđenje, premašuje ograničenja fizičnosti tijela, grada, brda i mora, a zato još nije opljačkano svoje ljepote, pa ma kako ona bila izopačena.

Odreći se mogućnosti da iz romana i pjesama istisnemo istinu svjedočenja o vlastitom učešću u oblikovanju i prihvatanju svijeta, onakvog kakvog mislimo da ga iskušavamo i poznajemo, znači, u krajnjoj konsekvenci, odreći se udaljene blizine, aure, kao što je rekao Walter Benjamin. U auri su prijeteća blizina drugog i utješna udaljenost ja u stanju stalno mijenjati mjesta, u traženju nepotpune ravnoteže, samo zato, jer im autoritet nužnosti daje totalni bezdan onoga što nije moguće imenovati. Odrečemo li se prizivanja apsolutne istine, u kojima je ta dimenzija aure bar naslućena, potom, po mojem mišljenju, prihvatamo ulogu zatočenika slobode, jer jednostavno pristajemo na to da je, s modernom paradigmom, otpočeo zapravo već sav smisaono prisvojiv svijet.